Zlatibor
Na putu za Sirogojno
Geografske karakteristike
Najviša tačka	Tornik
Ndm. visina	1.496 m
Koordinate	43° 38′ 53″ S; 19° 40′ 44″ I
Geografija
Zlatibor
Države	Srbija
Masiv	Dinarske planine
Grupa	Starovlaško-raške planine

Zlatibor je planina i park prirode^[1] u Srbiji koja se prostire na površini od oko 1.000 km², dugačka je 55 km, a široka i do 20 km.

Pruža se pravcem sjeverozapad–jugoistok. Najviši vrh je Tornik (1.496 m). Zlatibor se prostire između 43° 31′ N i 43° 51′ N, i između 19° 28′ E i 19° 56′ E. Poznato je ljetovalište i zimovalište, kao i klimatsko lječilište. Zlatibor se nalazi na sjeverom dijelu oblasti Stari Vlah, granične oblasti između Raške, Hercegovine i Polimlja. Obuhvata predjele tri opštine Republike Srbije: Čajetinu i jedan deo opštine Užice (Kremanska oblast) severni Zlatibor i jedan manji deo opštine Nove Varoši (Murtenička oblast) južni Zlatibor. Administrativni centar Zlatibora je varošica Čajetina.

Južna i istočna granica Zlatibora su rijeke Uvac i Veliki Rzav. Na zapadu se Zlatibor graniči sa Bosnom i Hercegovinom, selima Mokrom Gorom, Semegnjevom i Jablanicom. Zlatibor je oduvijek imao veliki pogranični značaj. Na brdu Cigli kod Jablanice i danas se raspoznaje granica Srbije sa dvjema carevinama – Austrougarskom i Turskom.

Zlatibor se nalazi na pola puta od Beograda do Crnogorskog i Dubrovačkog primorja. Preko njega prelaze mnogi značajni magistralni putevi i pruge, među kojima je i pruga Beograd—Bar. Najbliži veći grad je Užice.

Poreklo imena[uredi | uredi izvor]

Postoji više pretpostavki kojima se objašnjava poreklo imena Zlatibor. U srednjem vijeku, ovaj kraj se nalazio u okviru župe Rujno, administrativne oblasti Raške, pa je i cijeli Zlatibor nosio takvo ime. Ono potiče od kržljave biljke ruja koja se koristila za bojenje (štavljenje) kože i izvozila se u Dubrovnik, a danas raste po selima Semegnjevu, Stublu i Uvcu. Od 18. vijeka, sve više se koristi naziv Zlatibor, a i 1855. godine je, prilikom nove administrativne podjele Srbije, Rujanski srez podijeljen na Ariljski i Zlatiborski, pa ime Zlatibor dospijeva i u zvanična dokumenta. Prve pisane tragove o nazivu Zlatibor imamo u izveštajima koje su u toku Prvog srpskog ustanka odavde slali ustanici. Takođe je izvesno da ga pisci tih izveštaja nisu izmislili već je on neko vreme i pre toga bio u opticaju, ali ne zna se koliko dugo. Slobodna je pretpostavka da je to od druge polovine 18. veka.^[2]

Postoje tri predanja o postanku imena Zlatibora. Izvjesno je da je to ime nastalo od riječi zlato, odnosno zlatni i bor, ali ne zna se na koji način. Jedno kaže da je ime Zlatibora nastalo od zlatne boje njegovih pašnjaka, što nije sasvim vjerovatno, jer zlatiborski pašnjaci nisu toliko stari, i ovo predanje ne objašnjava otkud riječ bor u imenu Zlatibora; drugo predanje kaže da su se doseljenici iz Crne Gore i Hercegovine na Zlatibor hvalili bogatstvom borove šume, govoreći: „Zlatan je to bor!”; a treće predanje, vjerovatno najtačnije, kaže da je to ime postalo od jedne veoma rijetke vrste bijelog bora, tzv. zlatnog bora, čije je naučno ime Pinus Silvestris Variegata Zlatiborica, po sarajevskom inžinjeru Salihu Omanoviću. Zlatnog bora još samo ima u selu Negbini i stavljen je pod zaštitu države.^[3]

Treba praviti razliku između imena planine i naziva nekadašnje administrativno-teritorijalne jedinice Srez zlatiborski čije se teritorije nisu morale u potpunosti podudarati. Sadašnji Zlatiborski okrug obuhvata znatno širu oblast od teritorije planine Zlatibor. Malu zabunu unosi i turističko mesto Zlatibor koje ima isti naziv kao i planina.

Geografija[uredi | uredi izvor]

Zlatibor je talasasta visoravan i pripada Dinarskim planinama. Prosječna nadmorska visina je oko 1.000 m, a najviši vrhovi su Tornik (1.496 m), Brijač (1.440 m), Čigota (1.422 m), Čuker (1.359 m), Konjoder (1.337 m), Ljuljaš (1.269 m), Vijogor (1.281 m), Kobilja glava (1.176 m), Gradina (1.149 m), Jelova gora (1.147 m), Gruda (1.140 m), Crni vrh (1.177 m) i dr. Najveći vrhovi se nalaze na južnom dijelu Zlatibora, dok se nadmorska visina sve više smanjuje idući ka sjeveru.

Veće zaravnjene površine bez nekih viših uzvišenja se na Zlatiboru zovu poljima. Najveća polja su Braneško polje kod sela Branežaca i Šljivovice, Markovo u Mokroj Gori, Rasničko u Draglici i Sjeniško u Sjeništima i Rožanjsko u Rožanstvu.

Zlatiborska brda su većinom kupastog oblika, protežu se grebenasto i veoma strmo padaju do rijeka i potoka, odakle se opet dižu, praveći tijesne klisure.

Sastav zlatiborskog zemljišta[uredi | uredi izvor]

Skoro čitavo zlatiborsko tlo čine serpentini. U Stublu i Semegnjevu se nalaze naslage mlađeg krečnjaka, a jugoistočni dijelovi Zlatibora obiluju velikim količinama trijaskog krečnjaka. Tu postoji dosta rijeka ponornica i pećina, od kojih su najveće Stopića pećina, Rakovička i Mumlava. U potocima postoje i aluvijalni nanosi, ali je to uglavnom materijal od oburvanog serpentina sa obala potoka, a ponegdje i od krečnjaka. Ukupno, na Zlatiboru postoje 142 speleološka objekta: 98 pećina i 44 jame.

Zlatibor obiluje magnezitom, koji se eksploatiše na nekoliko mjesta, dok je, pored njega, u Čajetini, Semegnjevu i Šljivovici pronađen i hrom. U Semegnjevu su nađene i izvjesne količine limonita i opala, ali ta količina nije utvrđena. U Mokroj Gori su pronađene manje zalihe nikla.

Vode[uredi | uredi izvor]

Zlatibor je nagnut ka severu i severozapadu, pa većina reka odlazi na tu stranu. Sva voda teče u Crno more – Drinom, Đetinjom i Moravicom. Sa južnog i centralnog dijela Zlatibora, vodu u Drinu odvode Uvac i Crni Rzav; sa sjevera i sjeverozapada, Sušica je nosi u Đetinju; a sa istoka, Veliki Rzav je odvodi u Moravicu. Zlatibor je čuven po pijaćim vodama, od kojih su neke najbolje u Srbiji. Najzdravije (i najhladnije) su Hajdučka česma i Hajdučica u Murtenici, Zaugline pod Čigotom, Jovanova voda u Alinom Potoku, Dunjića vrelo u Stublu, Pašića vrelo u Čajetini, Oko, Kulaševac i Đurkovac na Kraljevim Vodama, Đurovića česma na Torniku, Ćirovića česma u Mušvetama i Bukvića vrelo u Zovi.

Prirodnih jezera na Zlatiboru nema. U centru Zlatibora se nalazi vještačko jezero sagrađeno za turističke potrebe, u Ribnici (manje naselje u Jablanici) se nalazi takođe vještačko jezero sa kog se Zlatibor snabdijeva vodom, a na Uvcu se nalazi nekoliko vještačkih jezera. Na Zlatiboru ima i dosta mineralnih izvora. Najpoznatiji su Bele vode u Mokroj Gori, banja Vapa u Rožanstvu i spomen-česma na Oku. Voda sa zlatiborskih mineralnih izvora je ljekovita za očna i kožna oboljenja, a može i da se pije, mada ne bi trebalo u velikim količinama. Na dosta mesta na Zlatiboru se nalaze šuplja stabla, najčešće bukova, ukopana u zemlju i puna čiste izvorske vode. Ovi izvori se zovu stubline. Na njihovom dnu se nalazi sitno kamenje koje filtrira vodu.

Klima[uredi | uredi izvor]

Zlatibor ima subalpsku klimu. Srednja godišnja temperatura na Zlatiboru iznosi oko 7,5 °C. Najhladniji mjesec je januar, sa prosječnom temperaturom od oko −2,5 °C, a najtopliji je avgust, sa oko 15 °C. Prosječna dnevna temperatura na Zlatiboru iznosi oko 18 °C. Prosječni broj sunčanih sati godišnje je oko 2.000.

Padavine na Zlatiboru variraju od mjesta do mjesta. Prosječna godišnja visina padavina na Zlatiboru je oko 880 mm, u Ljubišu oko 990 mm, a u Čajetini oko 940 mm, dok jugoistočni predjeli imaju nešto više od 1.000 mm. Najviše padavina se izlučuje u maju i oktobru, dok je najsuvlji mjesec mart. Kiše padaju preko cijele godine, grad u toplijim periodima (od maja do septembra), a snijeg pada od oktobra do maja i zadržava se u prosjeku oko sto dana, ali se često događa da padne i izvan ovog perioda. Ljetnje padavine su u obliku jakih pljuskova propraćenih grmljavinom i izazivaju eroziju.

Magle su rijetke, posebno na centralnom dijelu Zlatibora, a i kad se pojave, brzo se gube, jer nema većih kotlina u kojima bi se zadržale. Međutim, često se događa da se oblaci spuste i zahvate planinske vrhove više od 1000 m. Vlažnost vazduha ima, u prosjeku, najveću vrijednost u 7, a najmanju u 14 časova, i nikad nije manja od 75%.

Najčešći i najbrži vjetrovi na Zlatiboru su oni koji dolaze sa jugozapada i sjeveroistoka. Najčešći i najjači u toku cijele godine je sjeveroistočni vjetar, posebno u periodu od oktobra do maja. On u svim godišnjim dobima snižava temperaturu vazduha. Jugozapadni i južni vjetrovi se obično javljaju od jeseni do proljeća i donose relativno tople vazdušne mase, tako da zimi ublažuju hladnoću, a ljeti povećavaju temperaturu vazduha. Zlatiborska klima je povoljna za liječenje bronhijalne astme i drugih alergijskih oboljenja.

Istorija[uredi | uredi izvor]

Zlatiborska naselja[uredi | uredi izvor]

Na Zlatiboru se nalazi najrazvijeniji tip razbijenog sela. Ona zauzimaju ogromne teritorije, ponekad duge po 5–6 km, a dijele se na zaseoke. Sela obično imaju više grobalja. Kuće su od borovog i hrastovog drveta, zvane brvnare ili osaćanke. Pravljene su ručnim alatom, ali veoma precizno, i postavljene su na nisku podlogu od kamena. Prozori su malih dimenzija, a vrata obavezno imaju dvoja, na suprotnim zidovima. U kući se nalaze obično dvije, mada ponegdje i tri prostorije. Kuhinja, sa ognjištem na sredini, zove se kuća, i u njoj nema ni patosa ni tavana. Iz kuhinje se ulazi u sobu, koja je patosirana i zatavanjena. Pored ovih kuća za življenje, jedno zlatiborsko domaćinstvo je obavezno imalo još pomoćnih zgrada, npr. mljekara, štala i dr. Najljepši i najočuvaniji primjerci starih zlatiborskih kuća premješteni su iz svih sela širom Zlatibora u Sirogojno, gdje je napravljen etno-muzej pod vedrim nebom.